Kada nas je Paolo Cicarelli, učenik drugog razreda, pozvao da sudjelujemo u projektu MICC WeB nismo ni slutili da će nam to biti jedno od najljepših iskustava u životu. Imali smo priliku upoznati  vršnjake iz susjednih država, saznati više o razlozima ratovanja i čuti različita mišljenja o prošlosti koju dijelimo.

MICC WeB (Model Međunarodnog krivičnog suda) je projekt u kojem sudjeluju Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija. Projekt uključuje niz od šest petodnevnih sesija simulacije rada Međunarodnog krivičnog suda, raspoređenih u šest gradova Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Učenici srednjih škola su raspoređeni u četiri simulacijske skupine: tužiteljstvo, obrana, sudstvo i press tim. Prva tri dana učenici su pod nadzorom trenera koji ih pripremaju za simulaciju suđenja na način da ih upoznavaju sa prošlošću samog slučaja, a zatim i pravnom terminologijom i sudskim procesima. Četvrti i peti dan su rezervirani za simulaciju suda. Imali smo tri suđenja; slučaj Erdemović s  Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, slučaj Bikindi s Međunarodnog kaznenenog suda za ratne zločine Rwande, te poznati Nürnberški proces koji je prethodio osnivanju Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine.

Ciljevi  projekta su, ne samo da se omogući povezivanje i daljnja suradnja učenika Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, već se pruža i mogućnost da kroz grupni rad upoznaju glavne probleme kršenja ljudskih prava kroz povijest do danas, te se upoznaju i  s često različitim perspektivama  i pogledima na nedavnu ratnu povijest triju zemalja.

U projektu su sudjelovali učenici II. gimnazije Split: Ivana Bilić, Paolo Cicarelli, Lucija Srpak i Monika Sarač uz pratnju profesorice povijesti Branke Biškić.

Nakon sedam sati putovanja smo stigli u Sarajevo, pomalo neispavani i umorni od putovanja.To nas nije spriječilo da ne uočimo najbližu čevabdžinicu i ne prošetamo se do prvog slobodnog mjesta. Priče da su Bošnjaci dobri domaćini možemo potvrditi iz prve ruke! Zadržali bi se još neko vrijeme da nismo morali otići na kolodvor dočekati učenike iz Karlovca. Sramežljivo upoznavajući se krenuli smo na Igman, planinu udaljenu tridesetak kilometara od Sarajeva, gdje je bio smiješen naš hotel. Odmah pri dolasku upoznali smo se sa sudionicima iz Osijeka, Srijemske Mitrovice te Cazina. Smješteni smo u sobe tako da nismo smjeli biti sa učenikom iz iste škole ili tima u koji smo nasumično odabrani. Do večeri su stigli Beograđani i Sarajlije. Prva večer je brzo završila jer smo bili umorni od putovanja, a i uporno su nas naši treneri upozoravali da moramo biti ispavani i spremni za sutrašnji „naporan“ dan. Tko bi tada povjerovao da su bili i više nego ozbiljni...!

 Buđenje u osam, doručak  i prva radionica o ljudskim pravima. Radionica koja je bila podcijenjena jer je po programu trajala otprilike dva sata. Glavna trenerica nas je oduševila, nismo vjerovali da postoji netko tko bi uspio zainteresirati pedeset mladih ljudi da upijaju svaku riječ i još ih i natjerati na razmišljanje. Cijeli dan je bio popraćen zanimljivim i i korisnim radionicama, ali sve nas je najviše veselila takozvana „pauza za kafu“ u trajanju od pola sata. Večer smo začinili interkulturalnim događajem, kasnije prozvan intelektualnim, na kojem smo kratkom prezentacijom predstaviti našu domovinu,  Split i školu. Naučili smo svašta o našim susjedima, a smijeh i stalne šale bile su  neizbježne. Oni svi znaju za Split , a Hajdukove naljepnice su odmah „planule“. Program je prvog dana završio tek oko deset sati navečer, ali ne za sve! Druženje u hodnicima hotela i sobama trajalo je do sitnih jutarnjih sati...

Sljedeći dan, još jači tempo. Započinjemo s radionicama o slučajevima koje ćemo obrađivati. Zahtjevnost radionica i trenera je postaje sve veća. Pripreme za slučaj i suđenje su trajale cijeli dan, uz prekid za ručak  i omiljenu  „pauzu za kafu“.Počeli smo sa samim upoznavanjem slučaja i prijašnjih suđenja,  te Rimskim statutom i ostalim pravnim terminima koje smo morali u jedan dan naučiti i znati primijeniti. Treneri su nas voljeli i malo uplašiti i reći „U najboljem slučaju završavate u jedan ujutro“. Oko dva sata ujutro i nakon cijelog dana provedenog uz Rimski statut, shvatili smo da u njima ima milosti koliko i humora. Umor nas nije zaustavio da i tu večer provedemo u društvu ostalih sudionika i zabavimo se.

Novi dan, novi zadaci i dugo očekivan početak suđenja. Napetost je među svima rasla, sve nas je tresla lagana trema. „Kako ću ovo pročitati, što ako pogriješim, što ako ovo, što ako ono...“ Sve je prošlo u najboljem redu, tužitelji su oštro izrekli svoju tužbu, a obrana je žestoko iznosila argumente protiv.  Na koncu, dali smo sudcima puno materijala za razmišljanje i premišljanje. Nakon službenog kraja suđenja, sudnica se premjestila u hotelski lobi, a kraj rasprave nije bio na vidiku sve do sljedećeg dana, odnosno presude časnog suda.  Na kratko je naše rasprave prekinula „večer suvremenih svjedoka“, odnosno upoznavanje dva gospodina koji su iz prve ruke u 90 –tima proživjeli rat na području Bosne i Hercegovine. Imali smo priliku razgovarati s glavnim doktorom sarajevske vojne bolnice za vrijeme Domovinskog rata koji nam je otvoreno govorio o svojim iskustvima i doživljaju rata. Drugi svjedok rata je poslije postao aktivist za pomoć djeci s rijetkim bolestima. Pripovijedali su nam potresne ratne priče na koje nitko nije ostao ravnodušan, a našim pitanjima nije bilo kraja.

Došao je dan presude. Međutim, nije to bio samo dan presude već i naš posljednji dan. Presuda se više nije činila toliko bitnom koliko iščekivani cjelodnevni posjet Sarajevu. Presuda je trajala otprilike dva sata uz kratke pauze. Neki su bili više, oni drugi manje zadovoljni presudom, ali to nije umanjilo kolektivno  uzbuđenost i veselje. Sudionici iz Sarajeva su bili naši vodiči koji su nam pokazali  najbitnije znamenitosti grada. Prvo smo posjetili Gradsku vijećnicu, prošli smo glavnim ulicama, i naravno, posjetili najbolje ćevabdžinice u gradu (Hodžić i Mrkva). Nismo zaobišli ni najbitnije povijesne znamenitosti  kao što su Latinska ćuprija (Principov most), Begova džamija i poznata Baščaršija. Tek što smo zavirili u taj predivan svijet i kupili pokoji suvenir, došao je trenutak za povratak u hotel. Posljednja večer morala je biti popraćena  „malom “ zabavom u jednoj od soba. Muzika popraćena našim vokalima odzvanjala je hotelom, a nekoliko puta su nas posjetili treneri i nasmijali se (s) nama.

Ujutro, nismo svi odlazili u isto vrijeme, a baš je naša splitska ekipa imala „privilegiju“ otići zadnja, pa smo cijelo vrijeme gledali kako se hotelska vrata zatvaraju za našim prijateljima koje ćemo tko zna kad ponovno vidjeti. Nema kome nije niz lice kliznula suza ili dvije...

Danas, kada opet sjedimo u našim školskim klupama, jedino što možemo reći da bi sve učinili da tih pet dana možemo ponoviti.  Pobijedili smo predrasude koje smo, priznajemo, svi imali, a uz to i shvatili da imamo isti cilj, a to je napredovanje i bolje sutra. Zaključili smo i da ovakvi projekti koji uključuju međusobni razgovor su jedan od odličnih načina da upoznamo zajedničku prošlost, i okrenemo se budućnosti.

Želimo ovim putem zahvaliti našoj profesorici Biškić bez koje nikad ne bi ni bili dio ovakvog projekta. Svim budućim generacijama preporučujemo da ne okreću glavu ovakvim projektima već da prihvate izazov, a mi garantiramo, neće vam biti žao!

                                                              Lucija Srpak, 2.b