Moj prijatelju, mene više nema…

Već četrdeset dana.

Otišao si tiho, da nikoga, baš nikoga ne uznemiriš. A uznemirio si nas, beskrajno…Nismo se od tebe uspjeli ni oprostiti. Onako kako si zaslužio.

Ostavio si svoj trag svakom priređenom izložbom, svakim ulaskom u razred. Naučio si naše učenike promatrati svijet drugim očima, zorno im pokazujući kako postići ono što žele. Rezultat svega brojne su izložbe fotografija, slika i crteža naših učenika, čije si svjetove proširio do neslućenih visina… Zadnji vaš zajednički projekt bio je Život i smrt… Zadatak za učenike bio je izraziti svoj doživljaj života i smrti tehnikom digitalnog kolaža sa samo dvije sastavnice: fotografijom i apliciranim kratkim citatom, autorice/autora čije ih riječi duboko diraju i daju snagu, preuzetim ili iz „visoke“ ili iz „popularne“ kulture i to praktično od praskozorja civilizacije pisane riječi do danas.

A oni su shvatili i briljirali. Postavljena je još jedna izložba, ovaj put virtualna. Niz predivnih misli o životu i smrti. Znam da je nebo prekrasno mjesto zato jer su dobili tebe – misao koju je izabrao učenik bila je proročanska.

I stvarno, nebo je prekrasno mjesto jer si ti sada ondje.