EMA BOTICA: ULIČNI SVIRAČ

Postoje neka događanja koja su rijetka i koja su posebno radosna. Takav događaj je promocija poezije. No postoji kod tih događanja posebna radost, kada se ne promoviraju zbirke pjesama nekih slavnih ili razvikanih starih pjesnika, nego se promoviraju pjesme mlade djevojke i to još učenice naše gimnazije. Iskreno, kada bi me zvali da promoviram Baudelairevu poeziju i u isto vrijeme poeziju naše učenice Eme Botice, ja bih bez premišljanja odabrao promociju naše učenice jer je to za mene posebni događaj i posebna radost. To je nešto što se ne događa svaki dan.

Sve ovo me podsjeća na već dogođenu stvarnost. Naime, danas jedna od najnagrađivanija i najpoznatija hrvatska književnica, Olja Savičević Ivančević, bila je naša učenica i dok je pohađala gimnaziju, objavila je zbirku pjesama. Vjerujem u to sto posto da će i Ema Botica nastaviti svoj spisateljski rad na tom putu stvaranja i uspjeha, napisati zbirku kratkih priča jer iz njezinih pjesama izviru nacrti kratkih priča, uz pjesme koje će i dalje pisati, i postati jedna od najznačajnijih spisateljica nove hrvatske književnosti. To je lako moguće i od srca joj to želim.

Pjesme Eme Botice su mladenačke, zelenkaste, što je normalno za njezinu dob, zato ponekad, zbog nepotpune proživljenosti svojih pjesama i zbog nedostatka životnog iskustva, upada u izgubljenu situaciju, pa se koristi ponekad nepotrebnim nategnutim rimama, no iz njezinih pjesama izvire čisti pjesnički talent i ponekad zadivljuje nekim stihovima kao da je kroz nju prostrujalo stogodišnje životno iskustvo i kao da iza sebe ima već tisuće napisanih pjesama.

Kako u posljednje vrijeme vladaju hermetički zatvorene pjesme u ogledalu nadrealističkog i filozofskog, a samim tim i nerazumljivog, Ema Botica se u ovoj zbirci vraća iskonskoj poeziji hrvatske tradicije šimićevsko-cesarićevske poetike što meni osobno vraća vjeru u poetičnu riječ.

Zbirka pjesama Eme Botice Ulični svirač je u većini pjesama podijeljena tematski i ugođajno u dva dijela, u dio pejzažnih pjesama i dio misaonih pjesama.

Cesarićevsko-vidrićevske pejzažne vladaju cijelom niskom od pjesama, posebno su nježne i proživljene, a svaka od njih, svaka ta pjesma nosi u sebi nešto skriveno što se naznačuje, ali se jednako tako jasno i prepoznaje, nešto u prenesenom smislu što je najčešće i smisao pisanja pjesama. Ona u tim pjesmama slavi ljepotu oko nas što nas okružuje, ponekad su te pjesme sjetne, a ponekad pucaju od radosti ževljenja. Nabrojit ću samo neke pjesme koje odskaču svojom ljepotom.

Početak zbirke kao otvaranje svega pa i njene duše je izuzetno lijepa pjesma cesarićevskog stila Šapat jeseni. Jesenska slika koja nas ne rastužuje, nego nam pjeva o radosti života u skladu s vremenskim mijenama i o ljepoti sanjanja, a snovi u njenoj zbirci simboliziraju višu razinu svijesti u kojem žive pjesnici. Pjesma Kiša je poput himne u kojoj se kišne kapi smjenjuju sa zvucima ode radosti življenja. Ta pjesma pokazuje da nikakva sjeta pjesnikinji ne može pokvariti niti poremetiti osmijeh mladenačke radosti. Pjesma mora i sunca slavi ljepotu i radost mediteranskog ugođaja, a Ruže poput Vidrićevih pjesama slave život u potpunom i svakojakom smislu. Pjesma Snijeg pjeva o mističnoj i romantičnoj slici snijega.

Sve te nabrojene pjesme nose u sebi nit duboke proživljenosti i doživljenosti svijeta oko nas, posebno prirodnih čudesa koje mogu samo pjesnici vidjeti, osjetiti i oslikati u svojim pjesmama. Impresionističke pejzažne pjesme u zbirci se posebno ističu svojim impresionizmom i ljepotom.

Misaone ili uvjetno rečeno misaone pjesme, za razliku od impresionističkih pejzažnih, ističu se svojim ekspresionističkim kazivanjem. Cijela zbirka je na razmeđi impresionizma i ekspresionizma.

Kroz stihove pjesnikinja ekspresionistički oslikava prvenstveno sebe, pa tek onda svijet oko sebe. Te pjesme se razlikuju od pejzažnih baš po tom zadiranju u nutrinu i posebne su po okrenutosti sebi o čemu god one pjevale.

Dvije pjesme, naslovna Ulični svirač i Samoća ocrtavaju samotni život pjesnikov. Njima se može pribrojiti u tematskom smislu i pjesma Slikar, kao pjesme koje govore o umjetniku. Posebno su zanimljive i lijepe pjesme Fotografija i Ogledalo u kojima pjesnikinja pjeva o prolaznosti života, no bez neke posebne tuge, tek sjeta što sve ovo što jest, jednog dana ne će biti. Uz tu prolaznost u pjesmi Kako vrijeme bježi pjesnikinja na neki način kritizira suvremenu civilizaciju koja kao da je zaboravila da je sve prolazno i da vrijeme sve uništava. Neke pjesme, kao pjesma Čovjek bez doma, s ljubavlju i suosjećanjem cesarićevski govore o siromašnim ljudima i beskućnicima. U zbirci je posebno važna autobiografska pjesma Zidovi u kojoj pjesnikinja pjeva o životu i sebe u tom životu, uzalud su zidovi oko nje jer je ona okrenuta nebu i svojim snovima, jer pjesnici su besmrtni i ne omeđuju ih zidovi, oni lete nebesima.

Zbirka završava pjesmom Zbogom prijatelju, pjesmom koja se može dvojako shvatiti, oproštaj od ljubavi i mogućnost ponovnog susreta, ili kao oproštaj od čitatelja, postali su prijatelji putem pjesama i mogući je ponovni susret u novim pjesmama, u novoj zbirci, što ja ne sumnjam da se ne će dogoditi i da se ponovno ne ćemo sresti.

Boris Škifić, prof.